Gde je nestala zahvalnost?

Gde je nestala zahvalnost
Živimo u doba kad veliki deo ljudi na planeti ima sve – i šta im treba i šta im ne treba, a veliki deo ljudi nema ni osnovno. U takvim uslovima je zaista teško naći iskru koja bi vas pokrenula. I koliko uopšte motivišuća može biti takva situacija? Možda smo zato zaboravili da budemo srećni sa onim što imamo.

Da li su materijalne stvari dovoljne za sreću?

Sećate li se vremena kada vam tetka dođe u posetu i da vam 50 dinara “za čokoladu”, a vi pocrvenite uz obavezno “Joj pa nije trebalo”. Koliko nam je više tada vredela ukazana pažnja nego novac… Tada smo bili deca i nismo imali račun za struju, ratu za kredit i pretplatu za RTS i tako je lako bilo biti zadovoljan.
Vremenom su naši apetiti za novcem porasli, očekivano i opravdano. Sa odrastanjem i obavezama došao je i stres zbog finansija. Čini se nekad, naročito u Srbiji, da su troškovi kao rupa bez dna. I stalno nam treba više novca, stalno želimo nešto što neko drugi ima. Izbila je, sa svih strana, i sa Zapada, gomila firmiranegarderobe, nakita, modnih dodataka, ajfonova, sve u službi očuvanjastatusa. Koliko puta ste se zapitali koliko ljudi zaista ima neki skup telefon zbog njegovih sjajnh funkcija koje su mu potrebne, a ne da bi im služio kao statusni simbol?
Koliko je tu tek tatinih i maminih sinova, sa skupim automobilima koji su im drugi kupili, bez ikakvog njihovog truda ili doprinosa, dok oni koji rade, genijalci iz potaje, naučnici i vredni radnici, nemaju ni za stanarinu. Kako se nositi sa tim? Kakve to posledice ostavlja po nas?
Zahvalnost
Posledice se ispoljavaju u tome što vremenom prestajemo da primećujemo i cenimo ono što imamo, a samo vidimo tuđe uspehe i tuđe stvari. Potrebno je malo zaustaviti se i razmisliti. Potrebno je tada upitati sebe:
  • Šta sam ja do sada postigao svojim trudom?
  • Koji su to uspesi ili odluke na koje sam ponosan?
  • Da li imam sve što je sutinski neophodno za život?
  • Da li imam nekoga sa kime mogu da podelim i radost i tugu?
Vidite, ako imate ono što vam je neophodno za život: smeštaj, vodu i hranu i dovoljno novca da pokrijete osnovne životne potrebe, stanje Vaše sreće i zadovoljstva ne zavisi od veće količine novca. Svi znaju da kad kupe nešto, na trenutak se odobrovolje/uteše, ali kad taj efekat prestane, taj kratkotrajni fiks površne radosti, vratite se u početno stanje. Možda bi trebalo da poradite na rešavanju problema radije nego na njihovom potiskivanju kupovinom ili verovanju da kupovinom stvari mogu da se reše.
Naravno, ne govorim o kupovanju osnovnih stvari, niti mislim da bi trebalo svi da živimo asketskim životom, u kolibi ili pod vedrim nebom. Pokušavam da kažem da materijalne stvari nisu rešenje svih životnih problema i da bi trebalo malo bolje da pogledate ono što imate, a što zaista vredi.
Da sumiram: novac je potreban, ali ne i dovoljan.

Svaki dan je novi povod za zahvalnost

Ne bih da mračim i da zvučim kao neka baba, ali je zaista najbitnije da smo živi i zdravi. Toga se setimo tek kad čujemo neku jako strašnu priču o bolesti ili smrti, ili kad se to desi u našoj neposrednoj okolini. Ljudi se često zaokupe nebitnim stvarima a ono najvažnije izgube iz vida: život.  
Hvala na još jednoj prilici
Razmišljajte o tome na ovaj način: svaki novi dan je nova prilika da uradimo nešto bolje nego prethodni put, da naučimo nešto novo, da ulepšamo nekome dan, ostvarimo bolje rezultate, kažemo “izvini“… I kažemo “hvala“.
Nekada život uzimamo zdravo za gotovo. Neki žive kratko i ne stignu da osete brojne čari koje život nudi. Neki žive u groznim uslovima, koje ne zaslužuje nikakvo živo biće. Budite srećni ovde i sada, ovde gde jeste. Sutra će možda sve biti drugačije. Budite zahvalni što vam je data prilika da vidite i osetite lepote ovog sveta.

Nekome i malo znači mnogo

Znate situaciju kada vam je rođendan a najbolji prijatelj vas pita šta da vam kupi, jer vam je tokom godina već sve kupio, a vi kažete: “Nemoj mi ništa kupovati, samo dođi na tortu”. To je suština. Nekada nam je najveći poklon prisustvo neke osobe ili neka sitnica, da znamo da misle na nas. Ona sitnica što je krajnje jeftina, ali za vas ima najveću vrednost, jer vam je neko to namenio/napravio/kupio kad je pomislio na vas. Bar za mene, bitnija je pažnja nego poklon. Čuvam u kutiji gomilu stvari koje nemaju nikakvu materijalnu vrednost,a koje sam dobila od dragih ljudi, pa su za mene vrlo bitne.
Poklon
Nekako mi se čini da što više svega imamo, to manje cenimo male znake pažnje. Ako vam neko nešto napravi, to znači da je uložio u to svoj trud i vreme, a to je mogao da utroši na nekom drugom mestu i od toga zaradi novac, tako da je to jako vredno, iako se ne čini tako.
Počnite da cenite i to “malo” što imate i što dobijete, jer neko nema ni toliko. Kao kada nahranite goluba u parku nekim mrvama hleba, koje su vama ostatak, a njemu gozba.

Prijateljski savet

Znam ja dobro da je “Trava uvek zelenija u tuđem dvorištu“. Znam, takođe, da neki od nas previsoko lete. Savetujem da se osvrnete oko sebe na sve koji vas vole i poštuju,  na svoje male i velike uspehe, na svoje sunčane dane i da budete zahvalni za ono što imate. Da budete zahvalni za svaki novi dan. Da budete zahvalni što uopšte imate dom, bez obzira što to nije vila. Shvatate  koncept? E sad ga i primenite.
A ja sam jako zahvalna što ste pročitali ovaj tekst. 
 
A za šta ste vi zahvalni?  
Hvala vam!
Ukoliko vam se svideo tekst i smatrate ga korisnim, slobodno ga podelite na društvenim mrežama, ili pošaljite nekome kome mislite da će se svideti.
Kristina Vuković
Follow:
Kristina Vukovic
Kristina Vukovic
Share:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Close Me
Looking for Something?
Search:
Post Categories: